Projekat EU4Justice je u saradnji s CEST FBiH i CEST RS organizirao online obuku za sudije i tužioce na temu Međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima i ekstradiciji.
Na obuci je predstavljen i “Vodič za međunarodnu pravnu pomoć u krivičnim stvarima i ekstradiciji”.
Vodič je plod nekoliko mjeseci saradnje međunarodnog stručnjaka gospodina Bernarda Rabatela i domaćeg stručnjaka gospodina Nikole Sladoje. Oba stručnjaka posjeduju opsežno iskustvo u međunarodnoj pravnoj pomoći koje su prenijeli u Vodiču.
Gospodin Bernard Rabatel je 40 godina radio u francuskom pravosuđu (magistrate), a gospodin Sladoje je u pravosudju BiH od 2003. godine, a od 2004. godine obavlja funkciju Pomoćnika ministra pravde BiH i rukovodioca Sektora za međunarodnu pravnu pomoć i saradnju u krivičnim i građanskim stvarima. S njima smo razgovarali o njihovim iskustvima na polju međunarodne pravne pomoći.
Kada smo ga pitali o njegovom iskustvu rada u inostranstvu u svojstvu sudije za vezu i glavnim pitanjima koja bi se pojavljivala u predmetima međunarodne pravne pomoći, gospodin Rabatel je objasnio da je 11 godina radio kao francuski sudija za vezu, prvo u SAD-u pri ministarstvu pravde u Washingtonu, a zatim u Ujedinjenom Kraljevstvu pri ministarstvu unutrašnjih poslova u Londonu i da mu je to dalo priliku da radi u dosta različitih pravnih područja.
“Studenti prava na fakultetu uče da na svijetu postoje različiti pravosudni sistemi i da ih je teško uskladiti upravo zbog njihovih različitosti. Ova navodna neuskladivost često se ilustruje istovremenim postojanjem sistema kontinentalnog prava, konkretno francuskog pravosudnog sistema, s jedne strane, i sistema anglosaksonskog prava, s druge strane, u koji spadaju UK i SAD. Stvarnost je nešto drugačija. Više nemamo isključivo inkvizitorni i isključivo akuzatorni sistem, budući da se oni u većoj ili manjoj mjeri sve više podudaraju, kako smo u proteklih nekoliko godina mogli vidjeti i na primjeru BiH.” – kaže nam gospodin Rabatel.
Dodaje da je tokom boravka u inostranstvu među kolegama vidio mnogo dobre volje da se međunarodna pravna pomoć učini efikasnijom i efektivnijom i da se olakša njena provedba u praksi.
Međutim, gospodin Rabatel ističe da njegovo iskustvo pokazuje kako je prva i osnovna prepreka s kojom se susreće tužilac ili istražni sudija kojem je potrebna pomoć iz strane zemlje sa drugačijim pravnim sistemom to što opstaju pogrešna shvatanja uslovljena stvarnim ili pretpostavljenim razlikama između pravosudnih sistema. Ne pomažu ni jezičke barijere.
Gospodin Rabatel je dalje objasnio da su u bilateralnoj krivičnopravnoj saradnji pogrešne predstave o stranom pravosudnom sistemu često u prošlosti dovodile do izvjesnog oblika autocenzure. Tako bi se, na primjer, nosilac pravosudne funkcije koji bi želio zatražiti saslušanje svjedoka u inostranstvu ili prikupljanje drugih dokaza (uzimanje otisaka prstiju, izuzimanje bankovnih dokumenata, zamrzavanje imovine itd.) mogao legitimno ustručavati da pošalje zamolnicu za međunarodnu pomoć jer je zbog dugačkih rokova i nasumičnosti izvršenja često imao dojam da baca u more bocu s porukom…
Srećom, međunarodna saradnja je u proteklih nekoliko godina uznapredovala, naročito po pitanju razmjene informacija među pravosudnim tijelima, eventualno u koordinaciji s Eurojustom. Uspostavljanje zajedničkih istražnih timova u kojima tužioci, istražne sudije i službenici za provedbu zakona učestvuju u borbi protiv kriminala omogućilo im je da uklone neke pravne barijere koje su ranije kočile njih, ali ne i kriminalce. U zemljama u kojima su imenovani, sudije za vezu stoje na raspolaganju kolegama koje ih mogu kontaktirati kada pišu međunarodnu zamolnicu kako bi uzeli u obzir specifične zahtjeve stranog pravnog sistema. Također imaju mogućnost da budu obaviješteni o statusu zamolnice u stvarnom vremenu.
“Implementacija principa uzajamnog priznavanja pravosudnih odluka u krivičnim stvarima i izražavanje uzajamnog povjerenja u pravne sisteme jednih i drugih doprinijela je pojavljivanju nove vizije za pravosudnu saradnju. Jedan od najboljih primjera te saradnje među državama članicama EU je evropski nalog za hapšenje kojim je ukinuta administrativna faza postupka ekstradicije, odluka je u potpunosti stavljena u nadležnost sudova država članica, a to je omogućilo izručenje bjegunaca pred pravdom.” – ističe gospodin Rabatel.
Međutim, on također primjećuje da uprkos ovim značajnim koracima naprijed, još uvijek postoji nekoliko prepreka za prekograničnu saradnju. Na primjer, u odsustvu sporazuma ili aranžmana, pravosudna pomoć može biti pružena samo kroz primjenu principa reciprociteta, a to u praksi nije uvijek dovoljno razjašnjeno.
U doba globalizacije i ubrzanih razmjena, uključujući i širenje organiziranog kriminala, nekoliko država još uvijek zabranjuje ekstradiciju svojih državljana, a to usložnjava provedbu pravde. Nosioci pravosudnih funkcija svjesni su da se princip “aut dedere aut judicare”, obaveza izručenja ili krivičnog gonjenja, još uvijek ne provodi u praksi u nekoliko zemalja izvan Evropske unije.
“Ovo su samo neki konkretni primjeri preostalih ključnih problema s kojima se susreću pravosudni akteri na polju međunarodne pravne pomoći. Ipak, uvjeren sam da smo na pravom putu, zahvaljujući novim pravnim instrumentima i mehanizmima koji su na raspolaganju tužiocima i sudijama, iako je pred nama još dosta rada na međunarodnoj pravosudnoj saradnji.” – ističe gospodin Rabatel.
U kontekstu tužilaca i sudija iz BiH, gospodin Rabatel naglašava da se tokom svojih misija u BiH susreo s tužiocima i sudijama koji su iskusni, kvalificirani i posvećeni pravosudni profesionalci.
Njegov savjet po pitanju međunarodne pravne pomoći je da treba nastaviti dalje (bez autocenzure), uzimajući u obzir preporuke sadržane u Vodiču za međunarodnu pravnu pomoć u krivičnim stvarima i ekstradiciji.
“Zahtjevi koji se tu navode za svaku proceduru, za svaku pojedinačnu zemlju, mogu poslužiti kao dobre smjernice za međunarodnu pravnu pomoć. Preporučujem ih za izradu zamolnica koje će biti što jasnije i što konkretnije, a kako bi izbjegli moguće nesporazume i pogrešna shvatanja koja često prouzrokuje jezička konfuzija koja nije uvijek ograničena na pravne nijanse na različitim jezicima.” – kaže gospodin Rabatel.
Njegova preporuka je da ne treba skrštenih ruku prihvatati duge rokove za obradu ili izostanak bilo kakvog odgovora, već da, kad je to moguće, treba direktno kontaktirati kolege u drugim zemljama kojima su zamolnice upućene. Naglašava da ne postoji bolje sredstvo za pokretanje stvari od ljudskog kontakta.
Međutim, napominje da to mora funkcionirati i u obratnom smjeru: jednaku pažnju treba posvetiti stranim zamolnicama za međunarodnu pravnu pomoć koje zaprimimo u svojim uredima. Ne treba praviti razliku između takvih zamolnica i domaćih krivičnih predmeta. Iz iskustva nam je rekao da ovaj legitimni cilj još uvijek nije postignut na odgovarajući način u nekoliko zemalja.
U Vodiču se ističe pet zemalja. Pitali smo gospodina Sladoje da nam objasni pozadinu te odluke.
“Svaka zemlja je izabrana zbog svoje specifičnosti. Razlog zašto smo se opredijelili za Srbiju je činjenica da Bosna i Hercegovina ima najveći broj zamolnica za međunarodnu pravnu pomoć sa Srbijom. Hrvatska je odmah sljedeća po broju zamolnica, s tom razlikom da je Hrvatska članica EU. S druge strane, Njemačka je zemlja s kojom BiH ima najveći broj predmeta međunarodne pravne pomoći, a konkretnije predmeta ekstradicije. Razlog zašto smo uvrstili SAD je što je to zemlja s kojom Bosna i Hercegovina ima najveći broj predmeta bez oslanjanja na bilateralne sporazume. Konačno, Kinu smo uvrstili kao jednu od najmnogoljudnijih zemalja na svijetu s kojom imamo potpisane bilateralne sporazume.” – objašnjava gospodin Sladoje.
Kroz Vodič su objašnjeni svi oblici međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima, dati primjeri mogućih obrazaca za postupanje, te navedeni pravni osnovi za sve države pojedinačno ( zakoni i međunarodni ugovori) i njihova objava u službenim glasnicima.
Također je naglasio da ovih pet država predstavlja prizmu kroz koju možemo posmatrati sve druge zemlje na svijetu kada se radi o predmetima međunarodne pravne pomoći.
U kontekstu evropskog naloga za hapšenje kojeg je spomenuo gospodin Rabatel, gospodin Sladoje nam je objasnio da pošto Bosna i Hercegovina nije članica EU, nije joj omogućen pristup evropskom nalogu za hapšenje, ali je po uzoru na taj nalog kao prvu fazu približavanja rješenjima iz Naloga zaključila bilateralne ugovore sa državama regiona kojim se omogućava izručenje vlastitih državljana.
Vodič za međunarodnu pravnu pomoć dostavljen je VSTV-u koji će ocijeniti da li će biti uvršten u zvanične preporuke VSTV-a.